Audio

Audio

Audio fajlove čini broj uzoraka (eng: sample rate) i njihova dužina (eng: word length) po sekundi. Fajlovi, na primer, na CD-u sadrže 44.1 kHz / 16 bit audio format – RedBook standard. Prilikom slušanja CD audio formata, plejer na računaru će ispisivati 1411 kbit/s (eng: bitrate) što znači da je lossless reprodukcija. Matematika je vrlo prosta: 2*16*44100=1411200 bit/s ili 1411 kb/s , odnosno, 2 kanala puta 16 bita puta 44100 uzoraka.

Generalno, audio fajlovi mogu da budu u rasponu od 44.1 kHz do 192 kHz / 16 ili 24 bit-a. Kao standard je usvojen 44.1 po Shannon-Nyquist formuli gde se uzorkovanje vrši dva puta od najveće čujne frekvencije 22.05 kHz. Ljudi ne čuju iznad te frekvencije niti postoji mnogo instrumenata koji proizvode tako visoke frekvencije. Kao audio standard je usvojen materijal 44.1/16 bit.

Fajl na računaru mora da bude sačuvan u nekom formatu. Tu treba biti pažljiv i tačno odrediti čemu će ti fajlovi kasnije da služe. Oni mogu biti nekopresovani lossless, kompresovani lossless ili lossy. Prvi mogu da budu kao WAV, drugi kao FLAC, treći kao Mp3.

Bilo kompresovani ili nekompresovani lossless, nema razlike u kvalitetu zvuka iako programi mogu da prikažu različit bitrate. Oni su svi na 1411 kb/s prilikom slušanja, a razlike mogu da budu u samoj veličini fajla, kao i mogućnostima zapisivanja dodatnih informacija, poput tagova.

To nije slučaj sa lossy fajlovima. Kada se iz lossless fajla konvertuje u lossy, recimo, Mp3 320 kb/s, audio informacija je trajno izgubljena, ali je zato sam fajl najmanje veličine.

Uzorkovanje može da se vrši sa 16 ili 24 bit preciznošću. Često se razlike ova dva porede sa prikazom slika što je apsolutno pogrešno. Preciznost podataka slike i audio signala se suštinski razlikuju, nemaju veze jedno s drugim. Brojčano, 16 bit audio može da sadrži 65536 različitih vrednosti dok 24 bit može 16777216 što zaista jeste velika razlika. Tu razliku treba iskoristiti prilikom snimanja zbog hvatanja svih finih frekvencija i kasnije obrade materijala.

Najglasniji mogući signal predstavlja 0 dBFS (dB Full Scale), a sve druge vrednosti će biti predstavljene nižim, negativnim vrednostima. Tako 16 bit može da ide do -96 dBFS dok 24 bit do -144 dBFS i može da prihvati sve mikro detalje koje 16 bit ne može. Ta prednost se odražava prilikom snimanja jer je tada nemoguće unapred znati najglasniji mogući signal i neophodan je dodatni prostor (eng: headroom).

Prilikom reprodukcije prethodna argumentacija je nebitna jer audio inženjer određuje glasnoću finalnog materijala (eng: audio master). Zato je mnogo važnije kako je materijal obrađen nego puke brojke i tu najčešće nastaju zabune. Može se pojasniti poređenjem sa slikama u vidu potrebe da se na odmoru fotografije prave objektivom 100 mega piksela ili 1 giga piksel. Verovatno stvarno nije važno.

Tako je 44.1/16 audio sasvim dovoljan za reprodukciju audio zapisa. Mnogo je važniji spektar procesa koji se ili može da se dešava dok se podatak sa digitalnog medija pretvori u Raw PCM signal, poput digitalne promene glasnoće (volume, ReplayGain), raznih ekvilajzera, filtera, …, i potom Digitalno/Analogna konverzija ili skraćeno DAC.

Slušanje digitalnih zapisa u suštini znači konvertovanje digitalnih uzoraka u analogni signal. To radi DAC različitim složenim procesima i može da bude istovetan audio signalu, takozvani Non Oversampling ili skraćeno NOS, Oversampling i Upsampling.